Kožne i spolne bolesti

Akne su upalna dermatoza koja pogađa mlade ljude u doba puberteta i adolescencije. U današnje vrijeme svjedoci smo sve češće pojave ove bolesti i kod odraslih osoba. Bez liječenja bolest može trajati i desetak godina. Akne su često smatrane nevažne u usporedbi s drugim bolestima. One ne ugrožavaju opće zdravstveno stanje pa se na njih gleda kao na kozmetički problem. Iako je često zanemareno, vrlo je važno procijeniti ne samo kliničku sliku bolesti nego i psihološku stranu problema. Naime, akne imaju velik psihosocijalni utjecaj na bolesnika. Sama riječ − acne − potječe iz starogrčkog jezika, a znači erupcija.

Promjene se javljaju na mjestima gdje je prisutna povećana produkcija loja iz lojnih žlijezda (lice, prsa, leđa). Loj ispunjava i proširuje pore, dolazi do poremećaja u procesu orožnjavanja u kanalu žlijezde lojnice što rezultira začepljenjem pora odumrlim epitelnim stanicama. Tako se stvara povoljno okruženje za razmnožavanje bakterija i razvoj upalnog procesa. To sve dovodi do pojave otvorenih i zatvorenih komedona (mitesera) te crvenih i gnojnih prištića. Mogu se javiti i veliki upalni čvorovi. Važni su činitelji u nastanku akne: genetski čimbenici (nasljeđuje se tip kože te veličina lojnica i njihova aktivnost), hormoni, pojačana produkcija loja iz žlijezda lojnica, bakterije (Propyonibacterium acnes, Propyonibacterium granulosum), pojačano orožnjavanje kanala žlijezda lojnica, stres, neki lijekovi i higijenske navike (neodgovarajući kozmetički tretmani). Kozmetički proizvodi koji pojačano isušuju kožu potiču obrambeni mehanizam kože pa ona pojačano luči loj kojim pokušava obnoviti oštećeni hidrolipidni zaštitni sloj. Pretjerano izlaganje suncu i česti odlasci u solarij dodatno isušuju kožu, zatvaraju pore i time potiču na jače lučenje loja. Kod oko 3% odraslih žena koje imaju problema s aknama postavljena je i dijagnoza policističnih jajnika. Nedvojbena je i uloga psiholoških čimbenika koja u razvoju akne može biti dvojaka. Osobe koje imaju problema s aknama često se žale na pogoršanje stanja kada su anksiozni ili pod stresom (npr. studenti tijekom ispitnih rokova). Točan mehanizam pogoršanja akni zbog emocionalnog stresa nije poznat. Postoji nekoliko hipoteza. Jedna od njih temelji se na dobro utvrđenoj činjenici da se u stanju stresa pojačano luče antistresni hormoni (kortizon i njegovi derivati). Po svojoj strukturi oni spadaju u grupu steroidnih hormona koji sudjeluju u procesu nastanka akne. Druga hipoteza ističe činjenicu da stres dovodi do supresije (potiskivanja) imunološkog sustava zbog čega dolazi do pojačanog umnožavanja bakterija u izvodnim kanalima lojnih žlijezda te pojave upalnih promjena. Spomenuti hormonalni poremećaju i psihološki čimbenici glavni su krivci za nastanak akne kod odraslih osoba. Odmah iza toga je uporaba neadekvatnih kozmetičkih preparata za njegu kože.

Postoji neupalni i upalni oblici akni. U neupalne oblike ubrajamo zatvorene i otvorene komedone (miteseri ili sujedice). Sadržaj komedona je loj i odumrle epitelne stanice koje se nakupljaju unutar pore. Dodatno nakupljanje loja i razmnožavanje sve većeg broja bakterija dovodi do razvoja upale praćene crvenilom, oteklinom, a ponekad i boli. Tako neupalni oblici akni prelaze u upalne. Javljaju se crveni i gnojni prištići (papule i pustule). Ovaj srednje teški oblik akni nazivamo papulopustulozni oblik. Kod najtežeg oblika bolesti, koji se javlja uglavnom kod mladih muškaraca, osim papula i pustula javljaju se i veliki, tvrdi i bolni čvorovi iz kojih se na površinu cjedi gnoj. Nakon ovakvog procesa ostaju jako izraženi ožiljci.

Liječenja akni ovisi o obliku i kliničkoj slici. Zbog aktualnosti problema na tržištu prisutan je velik broj preparata nedokazane djelotvornosti. Zbog toga bi liječenje trebalo prepustiti liječniku specijalistu dermatologu koji će terapiju odrediti ovisno o kliničkoj slici, dobi pacijenta i uzroku nastanka bolesti. Nažalost, katkad i uz najbolji terapijski pristup iza nekih oblika akni ostaju tragovi u vidu ožiljaka. Na raspolaganju nam je lokalna i sistemska terapija. Lokalna terapija primjenjuje se kod blažih oblika akne. U tom obliku terapije koristimo emulzije, kreme i otopine koje sadrže aktivne tvari poput voćnih kiselina (AHA), derivate vitamina A (tretinoin), azealinske kiselina, antibiotika i sl. Kod težih oblika primjenjuje se sistemska terapija koja uključuje antibiotike, hormonalnu antiandrogenu terapiju (samo kod ženskih osoba) i izotretinoin (derivat vitamina A). Svi oblici lokalne i sistemske terapije (osim terapije izotretinoinom) poželjno je kombinirati i nekim tretmanima. Vrlo dobri rezultati postižu se mikrodermoabrazijom koja povoljno djeluje na pojačano orožnjavanje i time olakšava istjecanje loja i zatvorenog kanala žlijezda lojnica. Mikrodermoabrazija potiče i revitalizaciju kože što je važno kod osoba kod kojih već postoje ožiljci. Osim mikrodermoabrazije mogući su i tretmani čišćanja lica, piling lica vitaminom A te laserski tretmani. Veliki terapeutski problem su ožiljci. Za njihovo uklanjanje koriste se razne tehnike abrazije (brušenja) kože i laserska terapija.

Boja kože odraz je utjecaja četiriju pigmenata: smeđeg melanina, žutog karotena te plavog i crvenog hemoglobina iz krvnih stanica. Najvažniju ulogu ima melanin koji stvara stanice u koži koje se zovu melanociti. On daje koži smeđu boji i štiti je od negativnih utjecaja ultraljubičastih (UV) zraka. Boja kože je prirođena kao i njezina sposobnost da potamni nakon izlaganja suncu. Količina stvorenog melanina u koži ovisi o rasi, konstituciji, i izloženosti UV-zračenju (sunce, solarij). Na osnovi prirođene količine melanina u koži koja nije direktno izložena ultraljubičastim zrakama određuje se rasa.

Poremećaji pigmentacije mogi nastati zbog promjene broja melanocita što dovodi do pojačane produkcije melanina te zbog samog poremećaja u produkciji melanina bez povećanog broja melanocita. Višak pigmenta može se odlagati u najpovršnijem sloju kože, epidermisu ili u dubljem sloju, dermisu. U nastanku hiperpigmentacija sudjevluje više čimbenika, a njvažniji među njima su genetski i hormonalni čimbenici te količina izlaganja suncu, odnosno UV-zračenju. Među najčešće oblike hiperpigmentacija spadaju staračke pjege, sunčane pjege i melasma.

Staračke pjege su kozmetička anomalija koja se javlja kod svijetlih tipova kože. Na dijelovima kože koji su kronično izloženi suncu (lice, dekolte, ramena, podlaktice, gornje strane šaka) javljaju se hiperpigmentacije nekoliko milimetara u promjeru. Promjene se počinju javljati u četvrtom desetljeću. Kod staračkih pjega radi se o povećanom broju melanocita i povećanoj produkciji pigmenta.

Drugi su česti oblik hiperpigmentacija, koji također spada u kozmetičke anomalije, sunčane pjege ili efelide, a obično se javljaju kod crvenokosih ljudi. Efelide se nasljeđuju. To su oštro ograničene okruglaste mrljice, promjera nekoliko milimetara, žutosmeđe boje. Nalazimo ih na nosu, obrazima i čelu te nešto rjeđe po dekolteu, ramenima i nadlakticama. Javljaju se već u ranoj dječjoj dobi. Kod efelida ne nalazimo povećani broja pigmentnih stanica, nego samo pojačanu produkciju melanina.

Iduća vrlo česta hiperpigmentacija je melasma. Ponekad se naziva i trudnička hiperpigmentacija (najčešće se javlja u vrijeme trudnoće), ali može se javiti i kod uzimanja kontraceptivnih pilula i nekih drugih lijekova. Postoje i idiopatski oblici koje ne možemo povezati niti s trudnoćom niti s uzimanjem drugih lijekova. Tamne mrlje javljaju se po čelu, obrazima i oko ustiju. Broj melanocita nije značajno povećan, nego je povećana produkcija pigmenta.

Osim hormona, lijekova i sunca ulogu u nastanku hiperpigmentacija može imati i kozmetika. Neke kreme koje sadrže eterična ulja i fotosenzibilizatore, osobito biljnog podrijetla, mogu nakon aplikacije i izlaganja suncu uzrokovati mrljaste hiperpigmentacije. Neki parfemi mogu također izazvati hiperpigmentacije na fotoeksponiranim područjima i možemo ih povezati s hiperpigmentiranim promjenama na rubnim djelovima lica i vrata te području oko ušiju gdje se najčešće i nanose.

U liječenju svih oblika hiperpigmentacija najvažniju ulogu ima prevencija − zaštita od djelovanja UV-zraka. U tu svrhu koriste se preparati s vrlo visokim faktorom zaštite (SPF). U preparatima za izbjeljivanje koriste se različite aktivne spstance (retinoična kiselina, azeleična kiselina, kojična kiselina, hidrokinon i arbutin, vitamin C). U dermatološkim ordinacijama u terapijske svrhe mogu se primjenjivati kemijski pilinzi, krioterapija, abrazije i mikrodermoabrazije kože te terapija laserom. Svi navedeni preparati i tretmani mogu se kombinirati što je u rezistentnim slučajevima i nužno.

Seboreja označava prekomjernu produkciju loja iz žlijezda lojnica, masnu kožu s proširenim porama i sklonost mašćenju kose s pojavom prhuti. Seboroični dermatitis je subakutna ili kronična bolest nepoznatog uzroka koja se javlja na mjestima gdje koža obiluje žlijezdama lojnicama (T-zona lica, sredina prsa i leđa, vlasište) i odraz je njihove hiperprodukcije. Bolest se javlja u oko 2 − 5% stanovništva i nešto je češća kod muškaraca. U nastanku seboreje i seboroičnog dermatitisa sudjeluje više čimbenika. Među njima najvažnija je nasljedna, genetski određena seboroična konstitucija, zatim dob, hormonski status (androgeni) i faktori okoliša. U nastanku upalnih promjena kod seboroičnog dermatitisa važnu ulogu ima i kvasac roda Pityrosporum ovale.

Seboroični dermatitis može se javiti već u dojenačkoj dobi. Ovdje se radi o pojačanoj produkciji loja uslijed djelovanja majčinih hormona prenesenih preko posteljice. Češće se seboreja i seboroični dermatitis javljaju tijekom puberteta, a periodično se mogu javljati cijeli život. Promjene se manifestiraju svrbežom i perutanjem vlasišta, pojavom crvenih žarišta pokrivenih žutim ljuskama uz rub vlasišta ili iza uha. Na licu se javlja peckanje i crvenilo kože oko nosa, u području obrva i brade uz sitno ljuštenje. U težim slučajevima promjene mogu zahvatiti veliki dio lica, a ponekad i središnji dio prsa. Promjene su jače izražene i sklone pogoršanju u periodima kada je osoba izložena stresu. Usprkos tendenciji spontanog povlačenja bolest se gotovo uvijek vraća te je važna pravilna njega kože bez pretjeranog isušivanja masnih područja. Agresivna higijena i njega lica te korištenje sredstava koja jako odmašćuju kožu dodatno iritiraju i stimuliraju lojnice na rad i tako dolazi do stvaranja začaranog kruga: intenzivno odmašćivanje kože − pojačan rad lojnica − povišena produkcija loja − masnija, iritirana i upaljena koža. Osim spomenutih faktora postoje i drugi čimbenici koji utječu na rad lojnica. To su promjene u smislu gastritisa, neredovite stolice, neujednačena ishrana, neredoviti odmor i san te hormonalni ciklusi kod žena.

U liječenju seboroičnog dermatitisa koriste se preparati za skidanje ljusaka (keratolitici) u obliku krema, losiona i šampona te preparati koji usporuju rast kvasca Pityrosporum ovale. Za smanjivanje crvenila i upale mogu se kratkotrajno upotrebljavati kortikosteroidni pripravci pod nadzorom dermatologa. Savjetuje se izbjegavanje stresa, jesti hranu bez jakih začina, izbjegavati alkohol, kavu, cigarete i druge stimulanse. Seboroični dermatitis teško je potpuno izliječiti, ali ispravnim uputama liječnika bolest se može dobro kontrolirati.

Proširene vene (varices cruris ili varikoziteti) su vijugavo proširene vene nogu. Proširene vene su česta bolest, četiri puta češća kod žena nego kod muškaraca. U mlađoj dobi kada se počinju javljati prve vidljive promjene, proširene vene ne prate tegobe, već se primjećuje samo estetski nedostatak. Kako bolest napreduje sve su izraženije tegobe i komplikacije. Proširene vene nasljedna su bolest. Radi se o prirođenoj slabosti vezivnog tkiva što se očituje slabošću stijenki vene i njihovoh zalistaka. Smatra se da je u nastanku varikoziteta od važnosti i pojačana osjetljivost venskih stijenki na hormonalne utjecaje (estrogene). Razvoj bolesti i njezin intenzitet pogoršavaju faktori rizika (trudnoća, kontracepcijske pilule, neadekvatna obuća, prekomjerna tjelesna težina, dugo sjedenje ili stajanje), ali sami faktori rizika bez nasljedne sklonosti ne mogu stvoriti proširene vene. Trudnoća i kontracepcijske pilule mijenjaju hormonski status žene, zbog čega slabi elastični zid vena. Obuća s visokim potpeticama mijenja biostatičke odnose. To se odražava na tonus mišića i smanjenje funkcije „mišićne pumpe“ što ubrzava stvaranje varikoziteta. Također dugo stajanje i sjedenje isključuje pozitivno djelovanje „mišićne pumpe“.

Proširene vene smatraju se estetskim nedostatkom što one svakako i jesu, ali najčešće se ne zna, ili se zaboravlja, da su proširene vene ozbiljan, a ponekad i po život opasan zdravstveni problem. Neliječeni varikoziteti napreduju, izgled nogu sve se više narušava, a s vremenom javljaju se i komplikacije koje mogu ozbiljno ugroziti zdravlje. Oboljele vene vretenasto su proširene, ljubičaste ili modre boje. U njima dolazi do pojačanog nakupljanja krvi i prenapunjenosti oboljelih područja. Oboljele osobe žale se na osjećaj težine i umora u nogama, a ponekad su prisutni grčevi, osjećaj pečenja, žarenja i svrbeža nogu. U večernjim satima noge su često nemirne. Tijekom dana dolazi i do oticanja nogu koje u početnim stadijima bolesti nestaje preko noći. Tromboflebitis je začepljenje površinske proširene vene. Prepoznaje se po crvenilu, bolovima i otvrdnuću. Posttrombotski sindrom razvija se ako se začepljenje površinskih vena dulje vrijeme ne liječi. Krv se ne kreće normalno prema srcu, nego se vraća prema stopalima. Zbog toga u predjelu potkoljenica i skočnih zglobova nastaju otekline. Koža u području oteklina ne dobiva dovoljno kisika i hranjivih tvari i napokon se otvara rana koja ne može zacijeliti. Iduća ozbiljna komplikacija obilna su krvarenja iz proširenih vena koja mogu nastati spontano ili nakon sasvim male ozljede. Flebotromboza je stvaranje ugruška u dubokim venama nogu. Ovo je ozbiljna i po život opasna komplikacija koja može rezultirati plućnom embolijom.

Preventivne mjere morale bi provoditi sve osobe kod kojih je prisutan bilo kakav znak bolesti. Najvažnije od njih nošenje su kompresijskih čarapa (one vrše pritisak na vene izvana i tako smanjuju zaostajanje krvi u venama i njihovo posljedično širenje), redovita tjelesna aktivnost (posebno je dobra aktivnost koja uključuje mišiće nogu pri čemu dolazi do aktivacije mišićne pumpe) i kontrola tjelesne težine čime se smanjuje preveliko opterećenje nogu. Potrebno je izbjegavati predugo nepomično stajanje i sjedenje, posebno sjedenje s prekriženim nogama.

Proširene vene ne mogu spontano zacijeliti. Velike vene potrebno je kirurški ukloniti. Manje vene i venektazije („kapilare“) dobro se mogu ukloniti sklerozacijama i laserom.

Crvene ili ljubičaste žilice na licu javljaju se i kod muškaraca i kod žena. One nisu opasan zdravstveni problem, ali estetski svakako jesu. Prosijavaju se kroz kožu poput razgranatih niti i jako su vidljive.

Svi smo se ponekad našli u neugodnoj situaciji, a navala crvenila u lice u tom je trenutku samo povećala našu nelagodu. Navala crvenila izazvana emocijama normalni je odgovor našeg tijela. Uzrokovana je naglim proširenjen krvnih žila na licu.

Postoje osobe kod kojih se crvenilo lica javlja neovisno o neugodnim situacijama. Kod tih osoba crvenilo se može javiti spontano i jednako tako spontano nestati. Jednako tako često susrećemo osobe koje imaju konstantno crveno lice i nos uz mnoštvo „ispucanih kapilara“ po obrazima. Naša prva pomisao je da ti ljudi previše piju, ali to nije točno. Najčešće se radi o rozacei, bolesti koja je vrlo raširene u populaciji. Prema nekim statistikama i do 10% pučanstva zahvaćeno je tom dermatozom. Rozacea je neinfektivna, kronična bolest kože lica odraslih osoba. Uz kožu može doći i do zahvaćenosti očiju. Bolest se češće javlja kod osoba svjetlije puti, krvne grupe A Rh+ te kod ljudi koji boluju od migrene. Vrlo često može se javiti u trudnoći, za vrijeme menstruacijskog ciklusa i u menopauzi. Rozacea se javlja i kod žena i kod muškaraca, nakon tridesete godine života, ali može i ranije.

Pravi uzrok bolesti nije poznat. Međutim mnogi provocirajući čimbenici iz okoliša mogu utjecati na tijek bolesti. Najčešći faktori okoline koji imaju utjecaj na rozaceu jesu vruća hrana i vrući napitci, jaki začini, izvori topline, velike temperaturne razlike (posebno zimi pri ulasku u toplu prostoriju), sunce, alkohol, neadekvatna kozmetika i sl. Svi oni dovode do naglog širenja kapilara i navale krvi u lice te popratnog osjećaja pećenja i svrbeža kože. Stres je jedan od najjačih provocirajućih faktora koji može dovesti do ozbiljnog pogoršanja bolesti. Zbog ovakve reakcije smatra se da vjerojatno najvažniju ulogu u razvoju bolesti ima poremećaj mikrocirkulacije vena lica. Budući da se vene lica dreniraju kroz bjeloočnicu, time se objašnjava i zahvaćenost očiju.

Rozacea se razvija u nekoliko faza. U početku je to samo sklonost crvenilu lica koje nastaje uslijed djelovanja provocirajućih čimbenika. Ovo prolazno crvenilo s vremenom postaje trajno, može se javiti i osjećaj pećenja i svrbeža lica. Kako bolest napreduje na licu postaju sve izraženije „kapilare“. Konačno mogu se javiti veći ili manji crveni prištići, ponekad i gnojni, a koža postaje suha i gruba. Kod muškaraca može doći do bujanja veziva i lojnih žljezda što rezultira estetski vrlo neprihvatljivim izgledom. Od simptoma koji se javljaju na očima najčešći su crvenilo i pečenje očiju te osjećaj stranog tijela u oku. Bolest ima kronični i nepredvidljiv tijek. Nemoguće je prognozirati njezino pogoršanje, kao ni poboljšanje.

Za svakog oboljelog od rozacee važno je da prepozna provocirajuće faktore koji kod njega izazivaju napad crvenila te ih maksimalno izbjegavati. Lice je potrebno zaštititi od sunca visokim zaštitnim faktorima (SPF). Potrebna je apstinencija od alkohola. Savjetuje se i izbjegavanje korištenja alkoholnih losiona i sapuna. U akutnoj fazi lokalno se mogu primijeniti hladni oblozi. U sistemskom liječenju rozacee koriste se antibiotici čiji se učinak temelji na protuupalnom djelovanju i retinoidi. Lokalno se upotrebljavaju preparati s metronidazolom i retinaldehidom, a u novije vrijeme takrolimus i askomicin. Proširene žilice mogu se uspješno tretirati elektrokoagulacijom i laserom.

Atopija je nasljedna sklonost alergijskim reakcijama. U atopijske bolesti spada atopijski dermatitis ili neurodermitis, alergijski rinitis ili peludna hunjavica, bronhalna astma, alergijski konjuktivitis i mukozni kolitis.

Atopijski dermatitis ili neurodermitis upalna je bolest kože koja se javlja kod osoba sklonih alergijama. Bolest se javlja kod oko 10 − 20% djece. Češća je u razvijenim zemljama s visokim stupnjem higijenskih navika, dok je u nerazvijenim zemljama Afrike, Južne Amerike i Azije gotovo nema. Čak 60 − 80% bolesnika koji boluju od neke atopijske bolesti ima povišenu razinu imunoglobulina E u krvi (IgE). Ostalih 20 − 40% spada u grupu tzv. negativnih atopijskih bolesti kod kojih je razina IgE u granicama normale. Važno je napomenuti da se težina i razvoj bolesti ne podudaraju s visinom ukupnog IgE u krvi.

Točan uzrok bolesti nije poznat. Osim uloge nasljeđa u razvoju bolesti važni su i faktori okoline. Postoji čitav niz provocirajućih čimbenika koji pogoršavaju bolest. Među najvažnijima su postupci koji dovode do isušivanja kože (često kupanje i tuširanje u pretoploj vodi, znojenje), pretjerana upotreba agresivnih preparata za čišćenje, gruba vunena ili sintetička odjeća, niske temperature, izloženost duhanskom dimu, emocionalni stresovi te alergeni iz hrane (jaja, kravlje mlijeko, ribe, agrumi i sl.) i alergeni koji se udišu (prašina, pelud, grinje i sl.).

Bolest se najčešće javlja kod djece oko trećeg mjeseca života. Za male bolesnike karakteristično je da imaju već od rođenja vrlo suhu kožu. Bolest se manifestira pojavom crvenila, prištića ili mjehurića najčešće simetrično na licu, glavi, vratu i na udovima. U težim slučajevima bolest može zahvatiti čitavo tijelo. U vlasištu se mogu vidjeti nakupine ljuskica, a nokti su krhki. Promjene izrazito svrbe. Bolest se obično smiruje oko treće, odnosno šeste godine života. Ponekad se proteže do pubertete ili čak dulje. Tada bolest prelazi u kroničnu fazu. Kod odraslih promjene se javljaju u pregibima velikih zglobova, na licu, vratu i oko ustiju. Simptomi bolesti pogoršavaju se u jesen i zimi. Atopijski dermatitis može biti praćen oboljenjem dišnog sustava, osobito često peludnom hunjavicom.

Nažalost ne postoji lijek koji može izliječiti atopijski dermatitis. Cilj liječenja je suzbijanje simptoma (njegovati suhu kožu, ublažiti svrbež, kontrolirati osip). Kod akutne pojave osipa primjenjuju se lokalno kortikosteroidni pripravci. Zbog mogućih nuspojava (atrofija kože, gubitak pigmenta, strije, pucanje kapilara) potreban je oprez u njihovoj primjeni. U zadnje vrijeme u terapiju se uvode novi lijekovi, takrolimus i pimekrolimus, koji djeluju na imunološki sistem (imunomodulatori). Povoljno djeluje umjereno izlaganje suncu – helioterapija te boravak u planinama iznad 1500 m nadmorske visine. Svrbež se ublažuje antihistaminicima. Moguća je i hiposenzibilizacija. Potrebno je izbjegavati alergene iz hrane, a ako je u pitanju kućna prašina ili grinje potrebna je i adaptacije stambenog prostora (ukloniti tepihe i zavjese i sl.). Od izuzetne je važnosti pravilna njega kože. Pravilnom njegom smanjuje se suhoća kože, hrapavost i ljuskanje, ublažava svrbež i osjećaj zatezanja, regenerira zaštitni hidrolipidni sloj, a koža postaje otpornija na vanjske alergene i iritanse. Osim navedenog skraćuje se i vrijeme liječenja kortikosteroidima. Za pranje se koriste sindeti koji kožu ne isušuju i štede zaštitni hidrolipidni sloj na površini kože. Povoljno djeluju i uljne kupke. Za njegu koriste se hidratantne kreme i masti koje obnavljaju zaštitni sloj kože. Kod odabira preparata treba voditi računa da su hipoalergeni, bez mirisa, boja i konzervansa. Postoje linije posebno prilagođene djeci, a preporučit će vam ih liječnik dermatolog.

Vitiligo je bolest pigmentnog sustava kože. Karakterizirana je pojavom oštro ograničenih bijelih mrlja na koži (depigmentacija) koje mogu predstavljati ozbiljan estetski problem, posebno kod tamnoputih osoba. Hrvatski je naziv za vitiligo bolest bijelih mrlja ili telećak. Na području Egipta i Indije pronađeni su dokumenti stari 3500 godina u kojima se nalaze opisi i pokušaji liječenja vitiliga. Vitiligo se javlja kod otprilike 1 − 2% europskog stanovništva, dok je kod stanovnika azijskog kontinenta bolest češća. Podjednako obolijevaju oba spola. Bolest se može javiti u bilo kojoj dobi, no najčešće se javlja između 10. i 30. godine života. Vitiligo nastaje kao posljedica uništenja pigmentnih stanica (melanocita) u gornjem sloju kože (epidermisu). Obično se javlja iznenada, razvoj je progresivan, a tijek bolesti nepredvidiv – na nekim se mjestima mogu javiti znakovi repigmentacije, dok se istovremeno na drugim mjestima mogu javiti nova žarišta. Uzroci i mehanizam uništenja melanocita nisu potpuno razjašnjeni iako se na tom području vode intenzivna istraživanja. Genetski čimbenici odgovorni su u oko 30% slučajeva. Događa se da bolest pogađa pojedince u 3 ili 4 generacije zaredom. Uz genetsku predispoziciju potrebni su i posebni uvjeti ili dođađaji da bi došlo do pojave vitiliga. Često se prve bijele mrlje na koži jave nakon nekog stresnog događaja (smrt u obitelji, rastava, neuspjeh u školi, traume i sl.).

Osim ulogom genetskih faktora nastanak vitiliga pokušava se objasniti i pomoću tri teorije (hipoteze). Hipoteza samorazaranja (autocitotoksična hipoteza) pretpostavlja da metabolički produkti nastali tijekom sinteze melanina dovode do uništenja melanocita. Slikovito rečeno, posrijedi je jedan vid „staničnog samoubojstva“. Imunološka hipoteza pretpostavlja da su poremećaji u imunološkom nadzoru odgovorni za uništenje melanocita. Tome u prilog govori i povezanost vitiliga s nekim autoimunim bolestima. Treće, neuralna hipoteza pretpostavlja da bi tvari koje služe u prijenosu živčanih signala (neurokemijski medijatori) mogli blokirati produkciju melanina ili razarati melanocite.

Na oboljeloj koži javljaju se mliječno bijele, oštro ograničene mrlje. Najčešće se javljaju iznad zglobova prstiju, na koljenima i laktovima, na licu (oko ustiju i očiju) te perigenitalno. Može se javiti i depigmantacija kose (leukotrihija) te sluznice usne šupljine i genitala. Vitiliog se manifestira u tri oblika:
1. lokalizirani oblik – može biti žarišni i segmentalni (promjene se javljaju na području anatomskih regija kože – dermatoma)
2. generalizirani oblik – dijeli se na akrofacijalni (zahvaća lice i okrajine) i prošireni
3. univerzalni oblik – zahvaća preko 90% površine kože

U oko 35% slučajeva oboljelih od vitiliga nađe se poremećaj u radu štitne žlijezde, kod 16% žarišno ispadanje kose, kod 8% anemija, a šećerna bolest kod oko 7% oboljelih. Povezanost s navedenim bolestima ukazuje na autoimunu podlogu bolesti. Vitiligo je povezan i s malignim melanomom (zloćudni tumor kože). Procjenjuje se da oboljeli od vitiliga imaju 180 puta veći rizik obolijevenja od melanoma u usporedbi s ostalom populacijom. Nažalos nije poznata pouzdana i djelotvorna terapija.

U klasičnu lokalnu trapiju spada lokalna primjena kortikosteroida i fototerapija (obasjavanje pacijenta UVA-zrakama uz korištenje fotosenzibilizatora). U terapiji se mogu davati i visoke doze magnezija, cinka, bakra i vitamina B12. U zadnja vrijeme pokušava se lokalna terapija derivatima vitamina D3 i lokalna primjena imunomodulatora takrolimusa. U slučajevima kada je bolest lokalizirana i stabilna, a liječenje navedenim metodama nije dalo rezultate može se pokušati i presađivanje pigmentnih stanica melanocita. Posebno je važno da se osobe oboljele od vitiliga ne izlažu suncu. Područja bez pigmenta podložna su opekotinama, a opekotine mogu izazvati daljnje širenje bolesti. Nadalje, tamnjenje okolne kože pogoršava estetski aspekt. Zbog svega nabrojenog potrebno je dosljedno korištenje sredstava za zaštitu od sunca s visokim zaštitnim faktorom (SPF 50+).

Koža je površinski organ koji pokriva naše tijelo i štiti ga od vanjskih utjecaja. Sastoji se od dva dijela: površinskog epidermisa kojeg čine epitelne stanice i dubljeg dermisa građenog od vezivnog tkiva bogatog vlaknima kolagena i elastina. Površina kože prekrivena je zaštitnim hidrolipidnim filomom koji kožu štiti od gubitka vode, a time i od isušivanja. Za vrijeme hladnih mjeseci kombinacija niskih temperatura, vjetra i suhog zraka u grijanim prostorijama našoj koži uvelike oduzimaju vlagu. Koža tako postaje suha, a time i podložnija raznim oštećenjima i infekcijama. Kroz suhu kožu mnogo lakše prodiru razni alergeni i time izazivaju alergijske reakcije. Posebno je ugrožena koža dojenčadi i male djece. Njihova koža ima oskudan hidrolipidni sloj i zbog toga se brzo i lako isušuje.

Za suhu kožu specifičan je osjećaj zategnutosti i neudobnosti. Koža izgleda mlohavo, posebno u području oko očiju. Ljuštenje je znak vrlo suhe i dehidrirane kože. Osim toga suha koža izgleda starije, jače su izražene bore i kožne brazde. Zbog manjka vlage u koži mrtve stanice na površini udružuju se u nakupine koje tvore vidljive mrlje što rezultira nejednolikom bojom kože. U površinskom sloju suhe kože dolazi do stvaranja sitnih pukotina. Te pukotine mogu izazvati lagane upale pa koža dobiva neprirodnu crvenu boju. Suha koža često svrbi. U literaturi je poznat termin „zimski svrbež“ koji označava svrbež kože do kojeg dolazi zbog intenzivne dehidracije (isušivanja) kože. Može se javiti u svim dobnim skupinama, ali je najčešći kod starijih osoba i male djece. Uzrok „zimskog svrbeža“ nedostatak je vlage u zraku u prostorijama koje su zagrijane centralnim grijanjem , hladan zrak vani te pretjerano kupanje i tuširanje.

Da bi se spriječili i ublažili ovi neugodni događaji na našoj koži tijekom zime potrebno je vlažiti zrak u prostorijama i kožu intenzivno njegovati. Ukratko mazati, mazati i mazati. Nakon svakog tuširanja kožu cijelog tijela treba namazati mlijekom za tijelo ili hidratantnim losionom. Posebnu pažnju potrebno je pružiti koži lica. Koža lica direktno je izložena hladnoći i vjetru pa joj tijekom zime više odgovaraju hranjive, bogatije krema koje sadrže aktivne tvari koje nadoknađuju i zadržavaju vlagu u koži. Preparati koji sadrže fitosterole, biljne lipide slične kolesterolu koji se dobivaju iz sjemenki uljane repice, vrlo su dobri u njezi i zaštiti suhe kože. Jednako tako posebna pažnja potrebna je dječjoj koži. Za pranje je najbolje koristiti blage dječje sindete. Nakon pranja lice i tijelo treba namazati dječjom kremom koja na koži obnavlja zaštitni hidrolipidni sloj. Takve kreme sadrže sastojke kao što su urea, aminokiseline, lipidi, pantenol, vitamin E i slično.

Osim suhe kože u zimsko vrijeme često dolazi i do pogoršanja rozacee. Rozacea je neinfektivna, kronična bolest kože lica odraslih osoba. Kod oboljelih koža na licu je crvena, često posuta crvenim i gnojnim prištićima. Na njoj se vidi mnoštvo proširenih žilica − „kapilara“. U težim slučajevima mogu se javiti i veliki upalni čvorovi. Uzrok bolesti nije potpuno razjašnjen. Poznato je da cijeli niz vanjskih faktora može dovesti do pogoršanja bolesti. U zimskim danima rozacea se pogoršava zbog boravka u toplim prostorijama sa suhim zrakom, zbog ispijanja vrućih napitaka i posebno zbog prelaska iz hladne okoline u tople prostorije. Prilikom ulaska u toplu prostoriju pacijent osjeća navalu topline u lice, koža postaje intenzivno crvene boje, a može se javiti i osjećaj pečenja. Kožu oboljelu od rozacee potrebno je adekvatno njegovati jer isušivanje dovodi do veće neugode i pogoršanja simptoma. Bolest se liječi metronidazolom u obliku krema, a kod težih oblika primjenjuju se antibiotici i retinoidi. Proširene žilice na licu uspješno se uklanjaju laserom.

Psorijaza je bolest kože karakterizirana pojavom upalnih, crvenkastih, oštro ograničenih žarišta različite veličine, pokrivenih srebrnkasto-bijelim ljuskama. Do stvaranja ljusaka dolazi zbog njihovog ubrzanog umnažanja. Kod zdravih osoba vrijeme potrebno da novonastala stanica prođe kroz faze sazrijevanje i konačno se odumrla neprimjetno odljušti s površine kože iznosi 28 − 30 dana. Kod osoba oboljelih od psorijaze sve se to dogodi u kratkom periodu od nekoliko dana.

Psorijaza je imunološki posredovana bolest. Osim imunoloških faktora u nastanku psorijaze važnu ulogu ima nasljeđe i faktori okoline, posebno stres i respiratorne infekcije. Dok kod zdravih ljudi zrele stanice neprimjetno nestaju s površine kože, kod ljudi oboljelih od psorijaze te stanice ostaju i tvore plakove pokrivene bijelim ljuskama. Psorijaza je bolest kod koje se izmjenjuju faze izbijanja psorijatičkih plakova, zatim faze poboljšanja, periodi bez promjena na koži i ponovno nastajanje promjena. Psorijaza nije zarazna bolest. Težina bolesti ovisi o površini koja je zahvaćena promjenama. U blagim oblicima vidi se samo nekoliko točkastih promjena. Umjereno teški oblici imaju zahvaćeno 3 − 10% površine tijela (dlan šake je otprilike 1% površine tijela). Kod teških oblika zahvaćeno je više od 10% površine, a ponekad se može javiti i tzv. psorijatična eritrodermija kada je zahvaćena kompletna koža na cijelome tijelu. Psorijaza se najčešće javlja u dobi od 15 do 35 godina.

U liječenju psorijaze koriste se preparati koji usporuju umnažanje stanica, zatim preparati koji dovode do odstranjivanja ljusaka, neki ublažuju svrbež, neki djeluju na imunološki sistem. Svi ovi preparati mogu dovesti do poboljšanja, ali potrebno je naglasiti da će svaki pacijent dati različiti odgovor na terapiju. U lokalnoj terapiji koriste se razne kreme i masti koje se primjenjuju direktno na promjene. Psorijaza dobro reagira na terapiju UV-zrakama bilo da se tretira samo zahvaćeni dio tijela ili cijelo tijelo. Zato je kod osoba s psorijazom preporučljivo kontrolirano i umjereno sunčanje. U sistemskom liječenju primjenjuju se lijekovi koje pacijent uzima u obliku tableta ili kapsula. U novije vrijeme u liječenju psorijaze koristi se i tzv. biološka terapija koja ima učinak na imunološki sistem, a primjenjuje se u obliku injekcija.